Provalili ste u staru igraonicu da bi na trenutak zaboravili svet oko sebe — prašnjave konzole, treperavi ekrani i smeh koji nisu čuli mesecima. Na nekoliko minuta, činilo se kao da je sve kao pre. Onda se začuo zvuk. Udaljeni krik, pa još jedan — Klikeri, brzo su se približavali. Postojala je priča da se lek nalazi negde ispod grada, ali niko se nikada nije vratio da to potvrdi. Postoji jedno pravilo: Klikeri ne vide, ali čuju sve. Ako ih čuješ kako dolaze, sakrij se — ne diši, ne mrdaj. Jer kad te čuju… već je kasno.